Poskupljenja hrane u Bosni i Hercegovini evidentna su svakog mjeseca dok veliki broj građana živi sa prosječnim primanjima, a velika većina sa ispodprosječnim plaćama i mirovinama. Sindikalna potrošačka košarica koju je Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine izračunao za mart 2024. godine iznosi skoro tri hiljade maraka.
Poskupljenja su vidljiva na svakom koraku i svaki dan cijene pomalo rastu, kažu građani. Kako preživljavaju, ni oni ne znaju.
Kada se govori o inflaciji, BiH je mala otvorena ekonomija nerazvijenih nacionalnih kapaciteta u poljoprivredi, posebno u upravljanju naftom jer te kapacitete mi nemamo, a svi ti elementi čine zapravo inflaciju, smatra Igor Živko, dekan Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
“Upravo ti troškovi prevoza, odnosno troškovi nafte, određuju i cijene poljoprivrednih proizvoda, što u sirovini, što prerađevina. Tako da kod nas u pravilu mora postojati efekt skoka uvozne inflacije, a s druge strane, naša nespremnost da se nosimo s time i onda imamo kao rezultat trajnu inflaciju”, ističe Živko.
Do promjena cijena na globalnom nivou dolazi zbog toga što inflacija u svijetu nije izazvana samo jednim uzrokom, naglašava Živko. Neminovno je da se to onda odrazi i na Bosnu i Hercegovinu u kojoj plate ne prate rast inflacije. Izlaz je, smatra on, u promjeni fiskalne politke u državi. Sličnog stava je i Marin Bago iz Udruženja zaštite potrošača Futura.
“Ima, naravno, ograničenje u realnoj ekonomiji jer poslodavci ne mogu sami takvo povećanje nositi, čekamo promjene zakona već dugo najavljivane na svim nivoima. Tu bi trebalo biti rješenje u jednoj suradnji i sinergiji poslodavca, države koja treba snositi teret i nas kao potrošača”, navodi Živko.
“Svi znamo, sva stručna javnost govori da se moraju provesti porezne fiskalne reforme gdje ćemo plaćati manje doprinose i ostaviti više novca u novčaniku, ići na javnu potrošnju, a možda i za to postaje kasno jer nam je inflacija već pojela tu razliku koju bismo dobili da smo sve to na vrijeme”, stava je Bago.
Bago podsjeća da BiH uvozi 80% hrane. Potrebno je zato ulagati u subvencioniranje i proizvodnju hrane kroz stočarstvo, voćarstvo. Dvije prosječne plate ne mogu pokriti sindikalnu potrošačku korpu, pa se zato građani odriču svega i žive samo za esencijalne potrebe, što nije u konačnici dobro ni za jedno društvo.
(BHRT)
