Ima trenutaka kada priroda ne traži riječi, nego samo da stanemo, udahnemo i gledamo.
Jesen uz Krušnicu upravo je takav trenutak. Zrak je svjež, tišina je puna, a obale rijeke pretvaraju se u platno na kojem se prelijevaju zlatna, narandžasta, crvena i smeđa boja, kao da ih je neka nevidljiva ruka pažljivo rasporedila za one koji znaju zastati.
Krušnica ovih dana kao da udvostručuje ljepotu. U njenoj bistroj, zelenkastoj vodi ogledaju se krošnje drveća, nebo i svjetlost kasnog popodneva. Na površini se miješaju stvarnost i odraz, pa se ponekad ne zna gdje prestaje obala, a gdje počinje rijeka. Lišće koje polako pada i plovi niz tok podsjeća da je i prolaznost lijepa kada se dogodi ovako tiho i dostojanstveno.
Boravak uz Krušnicu u jesen nije samo šetnja. To je mali odmor za dušu, prilika da se usporimo i osjetimo ritam prirode koji smo u svakodnevnoj žurbi zaboravili. Šum vode, šuštanje lišća pod nogama i miris vlažne zemlje vraćaju nas nečemu jednostavnom i iskonskom. Tu se ne mora nigdje stići, nego samo biti.
Mi koji živimo uz ovu rijeku često zaboravimo koliko je dragocjeno ono što imamo nadohvat ruke. Krušnica nas svake jeseni iznova podsjeća da ljepotu ne treba tražiti daleko. Dovoljno je doći, sjesti na obalu i pustiti da nas boje i bistrina vode same ponesu.
Fotografije koje slijede nastale su jučer, na jednoj takvoj jesenjoj šetnji. Neka budu poziv svima da ovih dana, dok boje još traju, i sami dođu i dožive Krušnicu u njenom najljepšem izdanju. Jer neke slike najljepše izgledaju kada ih ponesemo u sjećanju, a ne samo na ekranu.
Dek@n
